Sam' što nije

Trash kultura (ako ju tako možemo nazvati) pojavila se još prije tridesetak godina, sasvim nenamjerno i bez pokušaja da se stvori novi pravac u pop-kulturi. Bilo je dovoljno da ljudi s vremenom spoznaju da neke stvari ne mogu biti toliko loše, a da istovremeno ne budu zabavne. Iako se na samim početcima usko povezivala samo s ekstremno niskim budžetom (bilo to u filmu, glazbi, odijevanju, ustvari… u svemu što nas okružuje i obilježava određeno vrijeme), s vremenom je baš zbog svoje specifičnosti postala puno više, pa u posljednjih (hmmm, skoro 15 godina) dolazi do namjernog stvaranja trasha, jar kao i svaki, i ovaj pravac ima svoje poklonike.

Takav umjetni trash nije ono čime se želimo baviti, ono što nas stvarno zanima je pravi iskonski trash. Trash koji su stvarali ljudi koji su uistinu prožeti njime ili jednostavno ne znaju bolje. Prva od Trash ikona koju vam predstavljamo je osoba uz koju se gotovo veže definicija trasha – Jean Claude Van Damme.






Kako je počelo?
Nekad popularni Van Damme počeo je karijeru kao Jean-Claude Camille François Van Varenberg, a iz očitih razloga je kasnije skratio ime. Njegovi mladi dani su nešto što bi moglo dati nadu svim "nerdovima" jer je bio omanji dječarac zaljubljen u balet (kojim se i bavio sve do dvadesete godine), koji se rekreativno počeo baviti karateom, završio u kickboxingu i naposljetku doživio vrhunac kao filmska zvijezda u nekima od najpopularnijih akcijskih filmova s kraja '80-ih i početka '90-ih. Iako mu filmovi već više od petnaest godina prolaze i više nego slabo, nije odustao od njih, a očito nije odustao ni od svoje velike ljubavi prema baletu, što je vrlo očito iz količine izvedenih "špagi" u svakom od njegovih filmova.



Zašto trash?
Ovo je pitanje koje bi se u ovom slučaju moglo smatrati i suvišnim, ali za slučaj da to niste sami primjetili, moramo vam skrenuti pažnju na to da Van Damme ne zna glumiti (što je jako nezgodna osobina ako se bavite glumom)! Pod tim ne mislimo da je loše odglumio neke uloge ili sve uloge koje je imao, nego želimo reći da smo sigurni da nam ovaj čovjek ne bi uspio baš ništa sakriti na nekom ispitivanju, jer jednostavno ne zna fejkati niti jedan izraz lica, a kamoli neku emociju.
Filmovi u kojima se pojavljuje (tu mislimo na sve filmove bez ikakve iznimke), koliko god bili popularni u to vrijeme, nikada nisu bili dobri (tu također ne mislimo iz gledišta današnje filmske perspektive, već na film ikada, pa čak i u najtamnije doba filma). Ako ne vjerujete, dovoljno je da uzmete za primjer neke od njegovih najsvjetlijih trenutaka u filmskoj karijeri.


Pa da krenemo redom:
Film kojim se probio na velika platna bio je Bloodsport (krvavi sport) iz 1988. Ovo je film koji vas ničim ne može iznenaditi, jer uostalom cijeli sadržaj je rečen u naslovu. Radi se o sportu, koji je uz to i krvav.
Sljedeći je bio Kickboxer iz 1989., film koji se sigurno redovno nalazio na popisima najdražih filmova svakog tadašnjeg pubertetlije ili predpubertetlije. Taj film je imao sve, krv, znoj, suze, borilačke vještine, turnir (ova stvar s turnirom mu se nešto učestalo provlačila kroz filmski repertoar), osvetu i ruke posute razbijenim staklom (jasno je iz kojeg razloga… radi još više krvi, znoja i suza), ali osnovna premisa je i dalje vrlo jednostavna, to je film o kickboxeru koji se bori protiv istih takvih i naravno, sve ih pobjedi.
1990. slijedi Lionheart u kojemu je bilo malo jačeg zapleta, pa se tu pojavljuje i brat i obiteljska povezanost i ostale tričarije koje ipak na kraju kulminiraju s naramkom krvi, znoja i suza.
Možemo i dalje nabrajati poznate uratke kao Double Impact, Universal Soldier, Timecop, Legionnaire, Replicant itd., ali svaki novi naslov samo je potvrdio ono što je u prethodnima bilo već kristalno jasno, Van Damme je neizmjerno zabavan u svojim pokušajima da nešto odglumi.


Vrhunac Trasha
Kod nekoga čija je cijela karijera obilježena kao neprocjenjiv doprinos trash supkulturi, teško je pronaći trenutak gdje je stvarno dotaknuo dno ili dosegao vrhunac.
Što se vrhunca tiče još se dvoumimo između završne borbe u Kickboxeru (one s razbijenim staklom na šakama i gomilom teatralnih borilačkih poteza gdje nam pokazuje kako se vratiti iz gotovo knock-outa i s nevjerojatnom lakoćom pobijediti, do nekoliko minuta prije, nadmoćnog protivnika) i scene završne borbe u Death Warrantu u kojoj se također vraća iz «gotovo» knock-outa i onda 3 puta (da dobro piše tri puta) ubija negativca. Iako bi prosječan čovjek umro nakon što mu glava prisloni na kružnu pilu (u pogonu) ili ga se ubaci u goruću peć (očito u kotlovnici), ovo je posebno tvrd negativac, pa je osim navedenoga bilo potrebno i zakucati mu glavu na vijak od cca 20 centimetara. Teško se odlučiti između ove dvije scene, pa vam prepuštamo da se sami odlučite (i ne zaboravite obratiti pažnju na gotovo neljudske krike koje ispušta dok izvodi svoju specijalku high-kick, bit će vam jasno zašto ga morate voljeti).





Dno
Kao dno karijere mogli bi uzeti bilo koju scenu iz bilo kojega filma od 1990. pa do danas, ali ono što nije uspio nadmašiti niti jednim filmom koji je snimio je gostovanje u jednom brazilskom showu (djeluje kao njihova verzija 7. noći). Nemojte da vam pažnju skrenu izlizane traperice koje je vjerojatno ponio iz '80-ih, ni crvene naočale, ni plastični sako, ni plesni koraci koji vjerojatno nisu svojstveni ostalim baletanima, ono što je ovdje važno je pomalo neprimjerena erekcija (neprimjerena zbog mjesta na kojemu se dogodila i vremena u kom se dogodila), ali ono što je najzabavnije je pokušaj skrivanja toga mikrofonom. Čovjek je jednostavno pokušao odglumiti da do toga nije došlo, ali ako u cijeloj karijeri niste uspjeli ništa propisno odglumiti, onda teško da ćete u nekom live showu odglumiti da nemate erekciju, pogotovo ako bi ju trebale skrivati samo izlizane uske traperice (i eventualno mikrofon).



Pogled u budućnost
Iako su mu filmovi u posljednje dvije godine postali nešto rjeđi, Van Damme očito ne odustaje od novih uloga, no budući da ni on više nije u cvijetu mladosti (bliži mu se 50.) te uloge su daleko od onih u kojima je u prosjeku svakih 5 minuta napravio neku špagu ili nekoga našamaro nogom. Pa iako su takvi filmovi godinama za njim, novi naslovi su još uvijek prepuni akcije (jedina mana je to što borilački sportovi i filmovi s tom tematikom nisu popularni već 15-ak godina).
Vrlo skoro, već 7. studenog, počinje s prikazivanjem njegov posljednji film pod nazivom JCVD (radi se o polu-autobiografskom filmu u kojemu će glumiti samoga sebe), ali nažalost, izgleda da će zaobići naša kina, pa pravim zaljubljenicima u lik i djelo ove trash legende ostaje samo da ga pribave na neki drugi način.
Mi vam donosimo trailer.


GG